21 Mar 2017 David Hume: O porezima
Postoji široko prihvaćena maksima među nekim misliocima* , da svaki novi porez stvara novu sposobnost kod poreskog obveznika da ga podnese i da svaki rast javnih tereta proporcionalno povećava radinost ljudi. Maksima takve prirode će vrlo vjerovatno biti zloupotrebljena, i mnogo je opasnije što se njena istinitost ne može posve osporiti, nego se mora priznati da kada se stavi u određene granice, ima neki temelj u razumu i iskustvu.
Kada se porez nameće na robu, koju troše obični ljudi, nužna posljedica može izgledati ili kao da se sirotinja mora odreći nečega u svom načinu života, ili da se povećavaju njene nadnice, tako da teret poreza potpuno padne na bogate. Ali tu je i treća posljedica, koja često prati poreze, naime, da sirotinja povećava svoju radinost, obavlja više rada i da živi kao i ranije, ne tražeći ništa više za svoj rad. Gdje su porezi umjereni, uvode se postupno i ne pogađaju životne potrepštine, ta posljedica prirodno slijedi; i sigurno je da takve teškoće često služe da potaknu radinost ljudi i da ih čini bogatijim i radišnijim od drugih, koji uživaju veće prednosti. Budući da moramo zapaziti, kao usporedni primjer, da većina trgovačkih naroda uvijek ne posjeduje najviše plodne zemlje, nego naprotiv, da su radili pod utjecajem mnogih prirodnih nepogodnosti. Tir, Atena, Kartaga, Rodos, Đenova, Venecija, Holandija, izraziti su primjeri u tom smislu. I u cijeloj historiji, nalazimo tri primjera velikih i plodnih zemalja koje su posjedovale mnogo trgovine: Nizozemska, Engleska i Francuska. Prve dvije izgleda da su bile namamljeme prednostima svoga pomorskog položaja i nužnošću koja ih je prisiljavala da posjećuju strane luke kako bi se priskrbile onim što im je njihova vlastita klima uskraćivala. Što se Francuske tiče, trgovina je kasno došla u ovo kraljevstvo, a izgleda da je bila posljedica razmišljanja i promtranja pronicljivog i poduzetnog naroda, koji je zapazio bogatstvo koje su sticali susjedni narodi razvijajući pomorstvo i trgovinu.
Mjesta koja spominje Ciceron da su imala najveću trgovinu u njegovo vrijeme jesu Aleksandrija, Kolkus, Tir, Sidon, Andros, Cipar, Pamfilija, Licija, Rodos, Hios, Bizant, Lesbos, Smirna, Milet, Keos. Sva ova mjesta, osim Aleksandrije bila su ili mali otoci, ili uska područja. A Aleksandrija duguje svoju trgovinu isključivo pogodnosti svoga položaja.
Prema tome, budući da se neke prirodne nužnosti ili nedostaci mogu smatrati povoljnim za industriju, zašto umjetni tereti ne bi mogli imati istu posljedicu. Sir William Temple, možemo spomenuti, pripisuje radinost Holanđana isključivo nuždi, koja se nameće iz njihovih prirodnih nedostataka i svoju doktrinu ilustrira, napadnom usporedbom s Irskom; „gdje su“, kaže on“, „zbog širine i obilja zemlje, a rijetkosti ljudi, sve potrepštine života tako jeftine, da radišan čovjek sa dva dana rada može dobiti dovoljno da se hrani u ostalom dijelu sedmice. Što ja smatram vrlo jednostavnim razlogom za ljenost, koja se pripisuje tom narodu. Jer ljudi prirodno više vole opuštenost nego rad, i neće da se muče ako mogu živjeti dokoni; iako kada su, u nuždi, naviknuti na to ne mogu ga napustiti, budući da je postao navika nužna za njihovo zdravlje, i za njihovu pravu zabavu. Možda nije teže preći sa stalne dokonosti na rad, nego što je od stalnog rada na dokolicu“, nakon čega autor dalje potvrđuje svoju doktrinu, nabrajajujući, kao što smo gore učinili, mjesta gdje je trgovina najviše cvjetala u antičkim i modernim vremenima, i za koje općenito zapaža da takva usko ograničena područja nužno tjeraju na radinost**.
Najbolji su porezi takvi kakvi se razrezuju na potrošnju, naročito na luksuznu robu, zato jer takve poreze ljudi najmanje osjećaju. Oni do neke mjere izgledaju proizvoljnim, budući da čovjek može odlučiti koliko će koristiti robu koja podliježe porezu. Oni se plaćaju postupno i neprimjetno; oni prirodno navikavaju na umjerenost i štedljivost, ako su razborito nametnuti; a kako se spajaju s prirodnom cijenom robe, njih potrošaći jedva i primjećuju, njihov je jedini nedostatak da su skupi u prikupljanju.
Porezi na posjede naplaćuju se bez troška; ali imaju svaki drugi nedostatak. Većina država, međutim, prisiljena je da se njima koristi, da bi prikrili nedostatke drugih.
Ali najštetniji od svih poreza su proizvoljni porezi. Oni se općenito pretvaraju kroz njihovu provedbu u kazne na radinost; i također, svojom neizbježnom nejednakošću, teži su od realnog tereta koji nameću. čudno je, prema tome, da se upotrebljavaju u civiliziranim nametima.
Općenito, glavarine čak kad nisu proizvoljne, što obično jesu, mogu se smatrati opasnim. Jer je tako lako vladaru dodati malo više, i još malo više, do zahtijevane svote, da ti potezi lako postaju posve tiranski i nepodnošljivi. S druge strane, carina na robe sama sebe ograničava i vladar će brzo shvatiti da porast nameta ne znači porast njegovih prihoda, Prema tome, nije lako takvim porezima posve uništiti narod.
Historičari nam prenose, da je jedan od glavnih uzroka propasti rimske države promjena koju je Konstantin uveo u finansije, da se uvede opšta glavarina, umjesto gotovo svih desetina, carina i trošarina, koje su ranije činile prihod carstva. Stanovništvo u svim pokrajinama publikani su tako gulili i ugnjetavali, da je bilo sretno da nađe utočište pod osvajačkim oružjem barbara, čija je vlast, budući da su oni imali manje potrebe i manje umijeća, smatrana boljom od rafinirane tiranije Rimljana.
Postoji jedno mišljenje, koje fanatično zastupaju neki politički pisci da bi, budući da svi porezi kako oni misle u krajnjoj liniji padaju na zemljišta, bilo bolje da ih se od početka tu i postavi i da se ukine svako plaćanje na potrošnju. Ali je sporno da li svi porezi u krajnjoj liniji padaju na zemljište. Ako se stavi namet na bilo koju robu koju traži obrtnik, on ima dva očevidna načina da ih plati: može nešto smanjiti svoje troškove ili može povećati svoj rad. Oba ova izvora su lakše provediva i prirodnija nego onaj da se podignu njegove nadnice. Vidimo u godinama oskudice da tkalac ili troši manje ili radi više, ili koristi oba ova načina štedljivosti i marljivosti, kojima se pomaže da spoji kraj s krajem. Posve je pravedno da se on podvrgne istim nevoljama, ako one zaslužuju to ime, za dobro države, koja mu pruža zaštitu. A kako bi on mogao podići cijenu svog rada ako mu manufakturist koji ga zapošljava neće dati više, niti on to može, jer trgovac koji izvozi tkaninu ne može podići njenu cijenu, budući da je ograničen cijenom koji on dobija na stranim tržištima. Svaki čovjek, zasigurno, želi da sa sebe skine teret svakog poreza, koji je nametnut i da ga prebaci na druge. Ali budući da svaki čovjek ima istu sklonost i da se brani, za nijedan skup ljudi se ne može pretpostaviti da će posve prevladati u tom odmjeravanju. I zašto bi zemljišni gospodar bio žrtva cjeline i ne bi bio u stanju braniti se, jednako kao i drugi, teško mogu zamisliti. Svi bi trgovci doista rado sudjelovali u pljački nad njim i rastrgali ga između sebe, ako bi mogli: ali tu sklonost oni uvijek imaju iako nikakvi porezi nisu bili plaćani, i iste metode s kojima se on brani protiv prevara trgovaca prije poreza, služit će mu i nakon toga i prisiliti ih da s njim dijele teret. Ovi porezi doista moraju biti vrlo teški i vrlo nerazborito raspodijeljeni koje obrtnik sam neće biti u stanju platiti, većom radinošću i štedljivosti, bez podizanja cijene svog rada***.
Morao bih zaključiti ovaj predmet zapažanjem, što se tiče poreza, da imamo primjer za ono što se često događa u političkim institucijama da su posljedice stvari suprotne od onog što bi mi na prvi pogled mogli očekivati. Smatra se temeljnom maksimom turske vlade, da iako je Veliki Gospodin apsolutni gospodar života i bogatstva svakog pojedinca, nema nikakve moći da nametne novi porez; i svaki otomanski vladar koji je tako nešto pokušao ili je bio prisiljen da se povuče ili se morao sresti s fatalnim posljedicama svoje ustrajnosti. Može se zamisliti, da je ta predrasuda ili opšte prihvaćeno mišljenje bilo najčvršća brana i svijetu protiv ugnjetavanja, a ipak sigurno je da je njegova posljedica potpuno suprotna. Car, nemajući nikakve redovite metode podizanja svojih prihoda, mora dopustiti svim pašama i guvernerima da ugnjetavaju i zloupotrebljavaju podanike: i on njih pritišće nakon što se oni vrate iz svojih upravnih područja. Dok, naprotiv, kad bi on mogao nametnuti novi porez kao i naši evropski vladari, njegov bi se interes sjedinio s onim pučanstva, da bi on odmah osjetio loše posljedice tih nezakonitih davanja novca i spoznao da bi funta naplaćena kroz opći porez imala manje štetne posljedice nego šiling uzet na tako neujednačen i proizvoljan način.
*Neki mislioci = oni koje u ovoj zemlji nazivamo budžetski ljudi (ways and means men) i koji se u Francuskoj nazivaju finansijerima i poreznicima (financiers et maltotiers)
** Uvijek se opaža, u godinama oskudice, ako nije ekstremna, da siromašni rade više, i stvarno žive bolje, nego u vremenima velikog obilja kada se sami prpeuštaju dokolici i nemirima. Pričao mi je jedan značajan manufakturist, da su u godini 1740. kada su hljeb i namirnice svih vrsta bile vrlo skupe, njegovi radnici ne samo popravili život, nego i platili dugove, koje su napravili u prethodnim godinama, koje su bile mnogo povoljnije i obilnije. U tom smislu, vidi također Ogled I (O trgovini.) Ova doktrina, prema tome, s obzirom na poreze može se donekle prihvatiti, ali treba biti na oprezu od zloupotrebe. Pretjerani porezi, kao i krajnja nužda, razaraju radinost stvarajući očajanje, i čak prije nego što dosegnu vrhunac, oni podižu nadnice zemljoradnika i rukotvoraca i podižu cijenu svih roba. Jedno oprezno, nezainteresovano zakonodavstvo primjetit će tačku kada prihodi nestaju, a započinje šteta, ali kako je suprotno ponašanje mnogo češće, treba se bojati da porezi po cijeloj Evropi povećavaju do tog stupnja da potpuno slome umijeće i radinost, iako je možda njihov prvi porast, uz sve ostale okolnosti, mogao doprinijeti rastu tih prednosti.
*** Doista moraju… svoga rada. Nijedan rad u nekoj robi koja se izvozi, ne može značajnije podići cijenu, a da se ne izgubi strano tržište i kako se jedan dio gotovo svake ručno proizvedene robe izvozi, ta okolnost drži cijenu većine vrsta rada gotovo na istoj visini nakon uvođenja poreza. Mogu dodati, da to utječe na cijelinu: jer da je ijedan rad plaćen preko tog omjera, sve bi se ruke skupile oko toga i brzo bi ga spustile na nivo s ostalim.
David Hume (7. maja 1711. – 25. augusta 1776.), škotski filozof i povjesničar, smatran jednim od najvažnijih figura zapadne filozofije i škotskog prosvjetiteljstva. Hume je često grupiran sa Johnom Lockeom, Georgeom Berkeleyom i pregrštom ostalih kao britanski empirist.